Ispred srednje škole moje kćeri opet gužva. Gledam ju kako stoji na rubu kolnika i zvjerla uokolo. Trubnem! Ona potrči i zadihano uleti na suvozačko mjesto: “Uopće te nisam skužila!” A vidim. “Dobar je, a?” pitam.
“Je, dobar. Al sad smo isti ko svi!” kaže moja kćer.
A hoće reć da smo kupnjom novog automobila postali kao sve druge, slične obitelji. Do nedavno smo se od prosjeka razlikovali po vožnji u malom autu crvene boje, u kojeg smo se utrpavali po sistemu “prvo izvadiš slona, pa staviš žirafu, pa vratiš slona i zatvoriš vrata”.
Sad imamo novi, veći auto, al meni se od starog crvendaća ne rastaje. Zgodan je za vozit i pripadao je Starom. “Ali, Stari ga nije volio!” kaže mama.
Al ja ga volim! I to zato što u njemu moraš stalno nešto radit. Moraš mijenjat brzine na tvrdom mijenjaču, moraš uložit napor pri okretanju volana, kuplung trebaš dobro stisnut. Cijelo tijelo ti radi što je, samo po sebi, izvrstan trening. Klima odavno ne radi, al kog briga? Spustiš prozor i u kontaktu si s prirodom, florom i faunom.
Također, gdje god kreneš, upoznaš teren holistički.
“Jednostavno ga prodaj” kaže mama.
A ja bi ga najradije poklonila! I to nekoj mladoj curi, koja ima snove, al nema para. Dala bi joj auto i par savjeta: budi slobodna, budi pametna, idi kud hoćeš, ljubi se s nekim na zadnjem sjedištu moga auta. Kad ti bude svega dosta, ulij nešto benzina i otiđi na more.
Ili u brdo!
Da! To bi definitivno trebala bit cura koja voli ić u brdo…
volimbrdo.blog 